CLOSE

Novosti

Navigacija

Komunikacija u psihijatriji – tečaj III kategorije za medicinske sestre

Poštovane kolegice i kolege,

Najavljujemo Tečaj III kategorije pod nazivom „Komunikacija u psihijatriji“.  
Tečaj planiramo održati 29.11.2016. godine sa početkom u 9,30 sati u Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“. (Novi objekt, III kat)

Program tečaja:

PREDAVAČI:

Blažević Irena, bacc.med.techn.
Canjuga Robert, dipl.med.techn.
Drakšić Ljiljana, bacc.med.techn.
Filko Kajba Martina, dipl.med.techn.
Habuš Kristina, bacc.med.techn.
Kamerman Nenad, dipl.med.techn.
Marinović Maja, bacc.med.techn.
Orgulan Ivana, bacc.med.techn.
Pavlović Irena, mag.med.techn.
Špoljar Gordana bacc.med.techn.

Voditelj tečaja:
Canjuga Robert, dipl.med.techn.

Sadržaj:

  1. Specifičnosti komunikacijskuh vještina u psihijatriji, Nenad Kamerman
  2. Osnovni pojmovi o komunikaciji u medicini, Robert Canjuga
  3. Važnost komunikacije u radu medicinskih sestara/tehničara, Gordana Špoljar
  4. Komunikacija sestre i drugih članova stručnog tima, Martina Filko Kajba
  5. Uloga komunikacije u izgradnji tima – interdisciplinarni pristup, Maja Marinović
  6. Komunikacija u sestrinstvu kroz elektronske medije, Robert Canjuga
  7. Prvi kontakt medicinske sestre i pacijenta, Ivana Orgulan
  8. Izgradnja terapijskog odnosa kroz komunikaciju kao sastavni dio liječenja, Irena Pavlović
  9. Komunikacija sa psihotičnim bolesnikom, Kristina Habuš
  10. Komunikacija sa bolesnikom koji boluje od poremećaja raspoloženja, Ljiljana Drakšić
  11. Komunikacija sa gerontopsihijatrijskim bolesnikom, Irena Blažević

  1. Osnovni pojmovi o komunikaciji u medicini, Robert Canjuga

Neosporna je činjenica da je komunikacija u medicini iznimno važna. No, još je važnije istaknuti da kvalitetna komunikacija između medicinskog i bolesnika, kao i kvalitetna komunikacija članova tima, pridonosi boljoj skrbi o bolesniku te povećava zadovoljstvo, suradljivost i kvalitetu života kod bolesnika. Stoga ne čudi činjenica da se u cijelom svijetu iznimna pozornost pridaje edukaciji stručnjaka u području usvajanja adekvatnih oblika komuniciranja s bolesnikom i članovima njegove obitelji. Edukacija počinje s prvim danima studija, a nastavlja se tijekom cijeloga profesionalnog usavršavanja .

Funkcije komunikacije su: KONTROLIRANJE; komunikacija služi za kontroliranje ponašanja članova u grupi, MOTIVIRANJE; komunikacija potiče motiviranje objašnjenjem što se treba raditi, koliko se dobro radi i kako poboljšati rad, EMOCIONALNO IZRAŽAVANJE; komunikacija je za zaposlenike unutar grupe osnovni način za izražavanje svojih frustracija i zadovoljstava, INFORMIRANJE: komunikacija informira pojedince i grupe prenoseći im podatke za identificiranje, ocjenjivanje i donošenje odluka

Proces komuniciranja sastoji se od slanja poruke određenim kanalom u svrhu dobivanja odgovora. Poruka je uspješno prenesena, ako je povratna informacija pozitivna (feedback). Koraci između pošiljatelja i primatelja koji dovode do prijenosa i razumijevanja značenja

Oblici komunikacije:

  • USMENA(verbalna) izrečena poruka
  • PISMENA(podsjetnici, pisma, telefaks,e-mail….)
  • NEVERBALNA(govor tijela- mimika,pokreti,izrazi lica,pogledi, dodiri, odjeća…)
  • PARAVERBALNA(ton, brzina, visina glasa..)

Komunikacija se definira kao proces razmjene informacija putem dogovorenog sustava znakova, a može biti verbalna i neverbalna. U zdravstvenom timu potrebna je integracija vještina komunikacije u strukturiranim razgovorima i neverbalnom pristupu. Potrebno je upotrijebiti komunikacijske vještine kako bi na osnovu dobivenih informacija postavili hipotezu (dijagnozu). U vidu treba imati jezične i intelektualne prepreke koje mogu imati za posljedicu nerazumijevanje, te komunicirati učinkovito (unutar i izvan timova) . Paziti da bolesnici i kolege razumiju vašu ulogu te odgovornost (tko je i za što odgovoran), ponašati se prema suradnicima (na svim nivoima) s poštovanjem i prenositi im informacije precizno i točno. Nije važno samo što je rečeno (sadržaj) već i kako je to rečeno (odnos).

Neverbalna komunikacija je dopuna verbalnoj poruci, ponekad je i potpuno zamjenjuje. Manje je kontrolirana, stoga je neposrednije sredstvo priopćavanja. Neverbalne poruke mogu jačati, slabiti ili potpuno mijenjati izgovoreno. U neverbalnoj komunikaciji vrlo su bitni fizička udaljenost i prostorni raspored, izraz lica, pogled, držanje i položaj tijela, dodir Izraz lica pokazuje intenzitet i kvalitetu (ugoda, neugoda) emocija. Pokreti lica su pod jačom kontrolom svijesti nego li pokreti tijela.  Pogled – odabrati pravu mjeru – „uporni pogled kojipilji“ može izazvati nelagodu, zato je kod uzimanja anamneze (vođenja intervjua) bolje kombiniratičitanje/pisanje bilješki i pogled. Dodir – rjeđe ga koristimo u komunikaciji, a u zdravstvenoj njezi poznajemo funkcionalni dodir (pregled, zahvat, njega), i terapeutski dodir (umirivanje, ohrabrivanje, tješenje bolesnika, itd.)

  1. Važnost komunikacije u radu medicinskih sestara/tehničara, Gordana Špoljar

Danas  u  sustavu   zdravstva  imamo educirane  i  zahtjevne   pacijente  sa  određenim  očekivanjima  na  zdravstvene  djelatnike  a  cijeli     proces     liječenja    uvelike   ovisi  o  komunikacijskim    vještinama   istih. Iako  se  pod   pojmom  komunikacije  prvenstveno    razumijeva  razmjena  informacija  izrečenih   riječima,  za   uspješnu  komunikaciju  od    velike   je    važnosti  razumijevanje  osjećaja  koji   se   kriju   iza   tih  informacija. Jedna   od  vještina  za  bolje   razumijevanje   osjećaja  je   uspješno   slušanje  te  njenim   razvijanjem  postižemo  da     govornik  osjeća  da  ga   se   čuje  i  razumije  a   tada  je  moguće  lakše   izbjeći  nerazumijevanje i  konflikte  i  tako   omogućiti  plan   i  rješenje  problema  na   kreativan  način.

U svom   radu  medicinske sestre i tehničari,  osim sa  pojedincima,   često  imaju  priliku  i  potrebu   komunicirati  u  grupama   i  kroz   grupe.  Komunikacija  u  grupi  ovisi  o  veličini  grupe  a  pojedinci   u   grupi   osjećaju, misle   i   rade   često  na  sasvim    različit   način  od   onoga   kako   bi   svaki  od   njih    djelovao   posebno. Odnosi   u  grupi  su   multilateralni a  ako  se  dotakne  tema  koja  izaziva  jake  osjećaje   raste  napetost  te  su   moguće   neadekvatne   reakcije.

Edukacijom   i    boljim   svladavanjem   komunikacijskih   vještina  postižemo  bolji  odnos  i  povjerenje   bolesnika, poboljšavamo  razumijevanje   sa    suradnicima  što  sve   pogoduje   dobrim    rezultatima  u  liječenju  i   rastu   osobnog   zadovoljstva .

  1. Komunikacija sestre i drugih članova stručnog tima, Martina Filko Kajba

Komunikacijom nazivamo čin prenošenja poruka od pošiljatelja prema primatelju. To je proces razmjene misli, osjećaja i poruka koji se događa kada smo u interakciji s drugim osobama. Dobra komunikacija preduvjet je kvalitetnog i profesionalnog odnosa unutar stručnog tima.

Tim predstavlja manja skupina ljudi čija karakteristika je usklađeno djelovanje prema zajedničkom cilju. Tim karakterizira veća komunikacija nego grupu. U timu se više uvažavaju mišljenja svih članova dok je u grupi vođa dominantan i o njemu ovisi koliko će se uvažiti mišljenje članova grupe. Osim cilja mora imati jasnu i svrhu postojanja a članovi tima u ostvarenju cilja međusobno surađuju i u svojim zadacima se nadopunjuju.

U sestrinskom dijelu to je djelovanje i suradnja kroz komunikaciju koja za cilj ima dobrobit pacijenta.

Briga oko psihijatrijskog pacijenta zahtjeva multidisciplinarni pristup koji okuplja različite profesije od onih koji neke direktno utječu na skrb za pacijenta, medicinske sestre i liječnici te drugih članova terapijskog tima; socijalnog radnika, psihologa, radnog terapeuta itd.

Komunikacija sa psihijatrijskim pacijentom bitno je oruđe u svakodnevnom radu osobe koja se za njega brine, međutim ne smije se zanemariti komunikacija i s drugim članovima stručnog tima koja mora biti konstruktivna i kvalitetna te pogodovati dobrim rezultatima liječenja.

Kao nužni preduvjet dobre komunikacije u stručnom timu je dvosmjerna komunikacija u kojoj sugovornici dobivaju pozitivne ili negativne povratne informacije, te pronalaze zajedničke metode i načine u postizanju dobrobiti za psihijatrijskog pacijenta i time mu osiguravajući kvalitetnu zdravstvenu skrb.

  1. Uloga komunikacije u izgradnji tima – interdisciplinarni pristup, Maja Marinović

U današnje vrijeme timski je rad najrašireniji oblik izvođenja složenih zadataka jer integrira znanje i iskustva svih svojih članova u rješavanju istog problema. No da bi timski rad rezultirao uspješno, članovi tima moraju međusobno komunicirati. Da bi ta komunikacija bila uspješna, potrebno je ovladati određenim vještinama i pravilima.

Postoje dvije vrste komunikacije, a to su verbalna i neverbalna komunikacija. No da bi odnos bio stabilan, nije dovoljna samo dobra komunikacija. Tu postoji vrlo bitan čimbenik, a to je povjerenje koje je zapravo rezultat triju varijabli – informacija, društvenog utjecaja i kontrole.

Jedino je uspješan tim efikasan tim, jer je efikasnost zapravo stupanj u kojem je postignut željeni rezultat. On se očituje kroz rezultate tima, utjecaja grupe na njene članove i kroz mogućnost napretka u bliskoj budućnosti.

Međuljudske odnose u organizaciji treba njegovati, jer stabilnost i uzajamnost mogu opstati samo ako svi sudionici u odnosu stalno vode računa o očekivanjima druge strane.

Najlakši način za ispitivanje efikasnosti tima jest zadovoljstvo klijenata, na temelju kojeg kasnije možemo poduzeti određene aktivnosti kako bismo to zadovoljstvo još više unaprijedili, jer zadovoljan klijent je zapravo mjerilo uspješnosti svakog tima.

  1. Komunikacija u sestrinstvu kroz elektronske medije, Robert Canjuga

Komunikacija je proces razmjene misli, osjećaja i po­ruka koji se nužno odvija kad god postoji interakcija. Komunikacija je razmjena poruke između dviju ili više osoba. Najpoznatije vrste komunikacije su verbalna i neverbalna, a u posljednjem desetljeću 20. stoljeća pri­družuje im se i virtualna komunikacija. Tehnologija je pokretačka snaga koja mijenja način na koji sve radi­mo. To je dovelo do velikog preokreta i za virtualno se­strinstvo, inače još poznato i pod nazivom telerazmje­na u sestrinstvu ili telefonska trijaža.Virtualna se komunikacija temelji na komunikaciji pismom, telefo­nom, e-poštom, društvenim mrežama te novim oblici­ma i programima koji se razvijaju.  U sestrinskoj profesiji virtualna komunikacija ima ta­kođer veliku ulogu. Postoje brojne internetske stranice, zdravstveni portali i forumi o sestrinskoj profesiji na kojima se pacijenti mogu educirati a zdravstveni dje­latnici međusobno komunicirati. Iako se ne može iz­mjeriti nečiji krvni tlak ili tretirati rana putem telefona ili elektroničke pošte, postoji ogromna potreba za me­dicinskim, a samim time i sestrinskim uslugama koje mogu biti dostupne putem ovih medija.

Danas je informatika u sestrinstvu postala nužno po­trebna u svakodnevnom radu, od pohrane podataka na računalu do tečajeva trajnog usavršavanja iz struke ili iz informatike u sestrinstvu u stvarnom vremenu .U pripremi medicinskih sestara za primjenu informa­tičke tehnologije u sestrinstvu potrebno je voditi raču­na o brojnosti sestara i različitim razinama informatič­kih znanja i vještina. Uvođenje informacijskih sustava nesumnjivo zahtijeva pozitivan stav osoblja koje će sustav koristiti. Temeljem istraživanja o stavovima zdravstvenog osoblja prema informatizaciji zdravstva može se reći da je hrvatsko zdravstvo spremno za informatizaciju uz uvjet da se sadašnjem i budućem zdravstvenom osoblju osigu­ra adekvatno medicinsko-informatičko obrazovanje, oprema na radnom mjestu te mogućnost sudjelovanja u razvoju i usavršavanju zdravstvenog informacijskog sustava .

  1. Prvi kontakt medicinske sestre i pacijenta, Ivana Orgulan

Duševni ( psihijatrijski ) bolesnici su od samog početka civilizacije imali poseban, svakako lošiji društveni status. Odnos prema duševnom bolesniku još i danas se sporo mijenja. Duševna bolest često pobuđuje strah kod ljudi, javnost zazire od duševnog bolesnika i  još uvijek postoje negativni stavovi prema psihijatriji. Te predrasude imaju raznovrsne uzroke, a temelje se uglavnom na neznanju ili na primitivnim vjerovanjima prema kojima duševni poremećaji izazivaju nadnaravne sile.

Medicinska sestra/tehničar danas na psihijatrijskom odjelu nije „ čuvar“ duševnog bolesnika nego član terapijskog tima koji mora dobro poznavati duševni poremećaj , mogućnost liječenja i prepoznati bolesnikove potrebe koje s aspekta zdravstvene njege može zadovoljiti. Osnovna načela sestrinske skrbi za psihijatrijskog bolesnika su poimanje bolesnika kao cjelovitog bića, poštivanje bolesnika kao jedinstvene ljudske jedinke, uvažavanje slobode izbora, podržavanje samopoštovanja, čuvanje tanje, pomoć pri usvajanju oblika ponašanja i terapijska komunikacija. Ova načela su temeljno polazište za sve sestrinske intervencije.

Bitno je da medicinska sestra/tehničar koji rade sa psihijatrijskim bolesnicima imaju pozitivan stav prema njima, bez predrasuda i straha od njega. Strpljivost , tolerantnost, humanost i odgovornost u radu najvažnije su odlike medicinske sestre/tehničara koji se bavi duševnim bolesnicima, pri čemu se ne smije zaboraviti etički kodeks i poštivanje ljudskih prava ( pravo na dostojanstvo, pravo na informaciju, povjerljivost med. dokumentacije ). Bolesnik sa psihičkim tegobama daleko je nepovjerljiviji od somatskih bolesnika i često nekritičan spram svoje bolesti. Odnos prema bolesniku treba biti stručan i profesionalan. Nužno je kontrolirati svoje emocionalne reakcije, racionalno se ponašati kad bolesnik pokazuje ljutnju, mržnju, kritiku ili pak divljenje i ljubav. U prvom kontaktu s bolesnikom , medicinska sestra/tehničar trebaju se predstaviti. Mogu mu objasniti svoju ulogu, svoja očekivanja od bolesnika i zajedno dogovoriti „ pravila ponašanja“. Sve odrasle bolesnike treba oslovljavati sa Vi, bez obzira na godine osim ako bolesnik želi drugačije. Dobro je bolesnika otvoreno pitati kako želimo da ga zovemo ( imenom, prezimenom, nadimkom, deda ,baka i sl.).  Pristup svakom bolesniku treba biti individualan, u skladu s njegovim specifičnim potrebama i poštujući osnovna načela sestrinske skrbi. Bolesnika se prihvaća onakvog kakav on jest –  sa svim svojim vrijednostima, različitostima i osobitostima, bez obzira na rasu, vjersku pripadnost, politička uvjerenja, gospodarske i društvene prilike u kojima živi.

Komunikacija između sestre i bolesnika može biti veoma moćno terapijsko sredstvo. Medicinska sestra u radu sa psihičkim bolesnicima često se susreće sa potencijalno agresivnim bolesnicima. Kod takvih bolesnika sestra mora neverbalnom komunikacijom i razgovorom procijeniti buduće ponašanje bolesnika te se na adekvatan način pripremiti. Provesti zaštitu medicinskog osoblja, okoline , kao i samog bolesnika. Ako je moguće, treba ostvariti komunikaciju s bolesnikom ali ne biti nametljiv. Treba stajati na udaljenosti od jednog metra od bolesnika i dati mu prostora. Od samog početka komunikacije s bolesnikom, moramo utvrditi granice prihvatljivog ponašanja: koristiti izravan pristup. Da bi u trenutku nasilja mogla adekvatno reagirati, medicinska sestra/tehničar mora procijeniti vlastitu obrambenu reakciju i preispitati sebe . Bolesnikov bijes nikako ne shvaćati osobno.

U prvom kontaktu sa duševnim i potencijalno agresivnim bolesnikom mora znati dobro procijeniti da li je bolesnik pod utjecajem halucinacija. Agresivno ponašanje izazvat će najčešće bolesnici koji su pod utjecajem sredstva ovisnosti, bolesnici pod utjecajem vidnih i slušnih obmana, kao i bolesnici koji iskazuju paranoične ideje. Ako bolesnik osjeti nervozu i strah neiskusnih medicinskih djelatnika, koji nisu jasno postavili granice prihvatljivog ponašanja, ili se pri razgovoru s bolesnikom stvori pretjerana gužva, kao i situacija da je bolesnik pretjerano nadziran od medicinskog osoblja, eskalacija agresivnog ponašanja je neizbježna. Metoda deeskalacije (neprisiljavajuće metode) uključuje upotrebu psihosocijalnih tehnika s ciljem umirivanja bolesnika. Postoje razni teoretski pristupi koji uglavnom uključuju procjenu trenutne situacije, verbalnu i neverbalnu komunikaciju koja treba uspostaviti suradnju tehnike rješavanja problema. Empatičnim pristupom se stvara savez s pacijentom. Također još postoje prisiljavajuće metode kao što su demonstracija snage, obuzdavanje medikamentima, fizičko obuzdavanje i izolacija. Uz široku lepezu simptoma duševnih oboljenja, medicinska sestra /tehničar mora se znati osloniti na zdravi dio osobnosti bolesnika prilikom prvog susreta kao i tijekom hospitalizacije. Bez obzira radi li se o agresivnom ili mirnom i suradljivom bolesniku medicinska sestra/tehničar treba porazgovarati sa pratnjom bolesnika. Uzeti što više podataka o bolesniku, njegovim navikama, potrebama, ponašanju , a ujedno uznemirenoj obitelji uputiti riječi ohrabrenja i dati im potrebne informacije.

  1. Izgradnja terapijskog odnosa kroz komunikaciju kao sastavni dio liječenja, Irena Pavlović

Kod svakog čovjeka prisutan je strah od bolesti, njezinog tijeka i ishoda. Kada bolestan čovjek zatraži pomoć, u svakom zdravstvenom radniku vidjet će osobu koja bi mu mogla pružiti utjehu i pomoć u suočavanju s bolesti. Medicinske sestre/tehničari najčešće su prvi s kojima bolesnik stupa u kontakt bilo da se radi o bolesniku koji je došao na ambulantni pregled ili na bolničko liječenje. Upravo iz tog razloga važan je njihov prvi kontakt. Od njihova prvog susreta započinje stvaranje terapijskog odnosa koji se razvija tijekom cijelog procesa liječenja.

Na početku liječenja bolesnik je regresivan i medicinska sestra treba biti svjesna njegove pozicije kao i činjenice da u tim trenucima na nju prenosi očekivanja koja je imao od roditelja ili njemu važnih osoba iz ranog djetinjstva. Prenošenje emocija na sestru može biti pozitivno ili negativno, a psihodinamski educirana sestra/tehničar to prepoznaje i kontejnira različite emocije koje bolesnik šalje. Ona također prepoznaje i kontrolira vlastite emocionalne reakcije spram bolesnika, razvijajući pritom veći empatijski kapacitet. Sve to preduvjet je za psihoterapijsko liječenje.

Psihoterapijskim pristupom bolesniku omogućujemo da govori o svojim problemima i poteškoćama, kako emocionalnim tako i tjelesnim. Slušajući, koristimo stečena znanja i prepoznajemo potrebe bolesnika kao i članova obitelji dajući im pritom empatijsku podršku. Kontrola vlastitih protuprijenosnih reakcija omogućuje nam da bolje slušamo i čujemo bolesnika kao i njegove poteškoće, navodimo ga da prepoznaje vlastite emocionalne reakcije te zajednički radimo na tome da pokuša ojačati mehanizme obrane ili svjesne mehanizme prilagodbe na novu situaciju. Podržavajući zdrave snage bolesnikova ega zajednički se borimo protiv bolesnog dijela njegove osobe što rezultira boljim i cjelovitijim oporavkom.

  1. Komunikacija sa psihotičnim bolesnikom, Kristina Habuš

Teškoće u komunikaciji sa psihotičnim bolesnikom povezane su s prirodom njegova poremećaja. Medicinska definicija psihoze opisuje duševnu bolest koja se uglavnom odlikuje

poremećajem odnosa prema realnosti, poremećajem u mišljenju, osjetilnim varkama (iluzije,

halucinacije i sumanute ideje) i poremećajem emocionalne ekspresije. Ti simptomi mogu biti

zastupljeni ili pojedinačno ili u različitim kombinacijama. Oboljeli od psihoze imaju očuvana osjetila, ali ne mogu na odgovarajući način obraditi ono što čuju, vide, mirišu ili dodiruju.    Govor psihotične osobe često je siromašan i ograničen te održava poremećenu percepciju, mišljenje, emocije i motivaciju. Komunikacija psihotičnog bolesnika u pravilu je govorenje nesvjesnih sadržaja, govorenje prosječnim ljudima “nerazumljivim“ jezikom. Izraz lica psihotične osobe ne odgovara verbalnoj poruci, a često izražavaju nelogične misaone procese u obliku iluzija, halucinacija i sumanutih ideja. Komunikacija sa psihotičnim bolesnikom stoga je izazov posebne vrste. Naime, nitko kao psihotična osoba ne provjerava tako strogo autentičnu međuljudsku komunikaciju nas “normalnih”, stavljajući nas na teška iskušenja da u strahu odustanemo ili se oholo “uzvisimo”,

zaključujući da su oni (psihotični) niža ljudska vrsta, koja je “prolupala” pa ne zna što govori

Glavno obilježje psihotičnog poremećaja je promijenjen kapacitet za testiranje realiteta uz oštećenu kogniciju, percepciju, afekt, motivaciju  te dezorganizirano ponašanje i mišljenje. U akutnoj fazi bolesti pacijent je smješten na psihijatrijski odjel. Komunikacija sa pacijentom je od velike važnosti budući je preplavljen simptomatologijom, strahom i nepovjerljivošću. Uloga sestre u komunikaciji sa pacijentom je umanjiti strah i ukazati povjerenje, pomoći da izrazi svoje osjećaje koje sa sobom nosi hospitalizacija na akutnom odjelu.

Kada se stišaju produktivni simptomi poremećaja radi daljnjeg oporavka prolazi hospitalizaciju na psihoterapijskom odjelu ili u Dnevnoj bolnici za psihotične poremećaje. Sa pacijentom je komunikacija usmjerena na prepoznavanje, interpretiranje i aktualizaciju simptoma ne nudeći pacijentu rješenja već pomoć da prepozna vlastite emocionalne reakcije na novonastalu situaciju.

Kada pacijent postigne remisiju a kako bi se unaprijedila kvaliteta života može se uključiti u Klub pacijenata „Zajedno“. Komunikacija sa pacijentom je izravnija i otvorenija, a preko voditelja radionica kluba uče i vježbaju komunikaciju sa vanjskim svijetom.

  1. Komunikacija sa bolesnikom koji boluje od poremećaja raspoloženja, Ljiljana Drakšić

Komunikacija je dinamički i složeni proces u kojem ljudi šalju i primaju verbalne i neverbalne poruke. Temelj je bioloških, psiholoških i socijalnih čovjekovih potreba.

Komunikacija sa depresivnim bolesnicima zahtjeva dosta vremena i puni angažman zdravstvenih djelatnika. Potrebno je suzdržavati se vlastite dosade, frustracije ili ljutnje. Promatrati verbalne i neverbalne pokazatelje. Pokazati suosjećanje i razumijevanje (nagnuti se prema bolesniku, gledati ga u oči i sl.).  Objasniti svrhu razgovora te pokazati suosjećanje i razumijevanje. Koristiti izraze potkrepljenja i facilitacije («vidim da Vam je teško govoriti o tome»). Birati pitanja na koja bolesnik može odgovoriti kratkim i jednostvanim odgovorima. Odvratiti pažnju od depresivnih sadržaja. Birati vedre teme (razgovor o djeci, unucima, poslu). Tijekom razgovora pronaći one osobine ličnosti na koje je bolesnik bio naročito ponosan u vrijeme zdravlja (urednost, „dobra domaćica“, hrabrost, upornost i sl.), te razgovor usmjeriti u pozitivnom i veselijem smjeru.  Poticati komunikaciju s ostalim bolesnicima i postupno ga uključivati u oblike socioterapije (radna terapija, terapijska zajednica, grupna terapija …). Bolesnici trebaju uz profesionalan odnos i osjećaj prihvaćenosti i fizičkog kontakta (dodir, držanje za ruku, tapšanje po ramenu, glađenje po kosi). Bolesniku treba stalno iznova pružati poticaj za životom, dokazivati svoju dobru volju za pomoći te razvijati  osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja.

U komunikaciji sa maničnim bolesnicima sestra mora biti u stanju kontrolirati svoje ponašanje (kontratransfer) i u svim se situacijama ponašati maksimalno profesionalno, stručno, strpljivo i tolerantno. Usmjeravati bolesnikovo mišljenje i pažnju na trenutnu temu razgovora ili situaciju, upozoravati ga da govori tiše i/ili sporije. Smanjiti aktivnosti te ih okupirati aktivnostima koje smiruju (radna terapija, fizičke aktivnosti). Moguće sukobe s drugim bolesnicima potrebno je rješavati na terapijskoj zajednici.  Upozoravati da se ne uređuju previše, da ne provode previše vremena pred ogledalom ili u kupaonici jer je i drugim bolesnicima potreban taj prostor i vrijeme.

Dobrom komunikacijom postižemo bolje rezultate rada, veće zadovoljstvo zdravstvenih djelatnika obavljenim poslom, veće zadovoljstvo bolesnika pruženom uslugom, bolju atmosferu na radnom mjestu, sprečavamo profesionalne pogreške. Pokazujemo da cijenimo bolesnike i suradnike te doprinosimo osobnom i profesionalnom razvoju.

  1. Komunikacija sa gerontopsihijatrijskim bolesnikom, Irena Blažević

Starenje i starost predstavljaju sve veći problem našeg društva. Princip pružanja pomoći onima kojima je potrebna najefikasnije je realiziran u zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Što se tiče moderne civilizacije, ona puno toga daje za mladost, dok starost postaje ono životno doba u kojem čovjek postaje odbačen, zaboravljen, ignoriran i upućen na neki način u socijalnu i psihološku «bijelu smrt», koja je ponekad i manje humana od eskimskog običaja (koji je

diktiran čistom oskudicom). Sestrinska njega je humana aktivnost koja postoji od davnine, a njezini zadaci proizlaze iz potreba čovjeka. Primarni zadatak medicinske sestre je da pomaže

ljudima, da na najbolji način iskoristi svoje vlastite sposobnosti. U svim sredinama i u svim kulturama intervencija sestre u kritičnim trenucima života starih ljudi i njihovih porodica može imati pozitivan ishod. Sestra može pomoći ljudima da shvate fiziološke, socijalne i psihološke procese starenja, tako da ih prihvate kao normalan dio života. Starim ljudima najčešće treba njega – ne samo da se neko o njima brine, već da pokazuje naklonost i interes,

utjehu i podršku u trenucima uznemirenosti, usamljenosti i bespomoćnosti. To je psihološki aspekt – biti prihvaćen i voljen. Stare ljude važno je slušati da bi se moglo intervenirati na odgovarajući i efikasan način. Svaka bi sestra trebala znati da su stare osobe osjetljive, podložne fizičkim i mentalnim pogoršanjima i socijalnim krizama.

Glavni cilj rada sestre je pružanje podrške, davanje savjeta i biti oslonac bližnjim srodnicima starih ljudi. Ona u svom radu mora pokazati maksimalno strpljenje, upornost, zalaganje, razumijevanje, sposobnost prilagođivanja i humani odnos prema više ili manje nemoćnoj starijoj osobi. Pravilna pomoć, dobre medicinske sestre ponekad je važnija od lijekova. Svojim ponašanjem i aktivnostima treba utjecati na stvaranje dobrog raspoloženja, pronaći prigodne riječi utjehe, sućuti i ohrabrenja, te pridobiti povjerenjeostarjelog. U praksi, sestra je često posrednik u uspostavljanju dobrih obiteljskih odnosa, pokazatelj poštovanja ličnosti u zadnjem periodu života. Iskustvo sestre pokazuje da treba polaziti od ljudi i

onoga što oni žele, a ne od modela koji su zamišljeni «u nečijim glavama« i u te modele gurati nečiji život. U cilju ostvarivanja humanog principa medicinska sestra treba pomoći, sugerirati mjere i akcije, da se rad briga na zbrinjavanju ljudi još više humanizira, osobito za one koje rade u ovakvim ustanovama gdje je cilj sestre pomoći starijim osobama da žive i umru u ljudskom dostojanstvu.

Komunikacijske vještine s osobama oboljelima od demencije:

Govoriti jednostavnim i kratkim rečenicama, koje se mogu doslovce ponoviti po potrebi. U jednoj poruci treba uvijek biti samo jedno stanje stvari. (Ne valja davati više zahtjevaodjednom: „Obuci se i nemoj zaboraviti svoju torbu. Mi idemo sada u kupovinu i onda kliječniku.“).Ostaviti dovoljno vremena za odgovor. Često traje puno duže, dok se jedno pitanje razumije, a potom formulira odgovarajući odgovor. Koristiti više mimiku i gestikulaciju kao potporu. Pripaziti i na neverbalne signale (držanje tijela, izraz lica, ton) oboljelih od demencije. Nije bit da bude shvaćen samo sadržaj poruke; ne radi se samo o tome što sugovornik govori. Mnogo je važnije odgonetnuti emocionalnu komponentu poruke kao prilog izrečenome. U komuniciranju s ljudima s demencijom iznimno je važno njihove osjećaje empatijom registrirati, uvažiti i potkrijepiti. U osjećajnu komunikaciju spada i predvidno izbjegavanje situacija koje iskustveno mogu dovesti do konflikata, a diplomatski ih se od njih može pokušati odvratiti tako da se oprezno promijeni tema razgovora. Ljudi s demencijom izgube sposobnost uviđanja uvjerljivih argumenata. Logična obrazloženja vrlo često i ne mogu shvatiti. Razgovori u svađi dovode do stresa i ljutnje na obje strane. Potrebno je ostati miran, ne započinjati diskusiju, ne korigirati i ne apelirati na neuviđavnost. Izbjegavati konfrontacije. Jačati im osjećaj vlastite vrijednosti pohvalama i priznanjima.