Biopsihosocijalni aspekti zdravstvene njege psihijatrijskih bolesnika kroz sestrinsku dokumentaciju – tečaj III kategorije

Poštovane kolegice i kolege,

Najavljujemo Tečaj III kategorije pod nazivom „Biopsihosocijalni aspekti zdravstvene njege psihijatrijskih bolesnika kroz sestrinsku dokumentaciju“.  
Tečaj planiramo održati 12.04.2016. godine sa početkom u 9,30 sati u Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“ u predavaonici „Dr. Mirko D. Grmek“.

Predavači:

Canjuga Robert, dipl. med. techn.
Drakšić Ljiljana, bacc.med.techn.
Filko Kajba Martina, dipl. med. techn.
Kamerman Nenad, dipl. med. techn.
Marinović Maja, bacc.med.techn.
Pavlović Irena, mag. med. techn.
Topolić Iris, bacc.med.techn.
Vrbek Petra, bacc.med.techn.

Voditelj tečaja:
Canjuga Robert, dipl. med. techn.

 Sažetak tečaja:

Pojam „Biopsihosocijalno“ – Robert Canjuga

Zdravlje općenito, a unutar njega mentalno zdravlje kao poseban, no ne i najmanje važan aspekt zdravlja, intimna je, životno vjerojatno najvažnija vrijednost svakog pojedinca, ali i svih ljudskih zajednica.

Svjetska zdravstvena organizacija definirala je zdravlje kao: „stanje potpunog tjelesnog, psihološkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili slabosti“. Izraz mentalno zdravlje u stručnoj literaturi, prvenstveno psihološkoj i psihijatrijskoj, pokriva širok raspon različitih pojmova i pojava. Svjetska zdravstvena organizacija definirala je mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“ (WHO 2001), Strengthening mental health promotion, Geneve, World Health Organization (Fact sheet no. 220), prema Herrman, H., Saxena, S., Moodie, R., 1995., str. 2.).

Prema navedenim defincijama, nepotpuna primjerenost medicinskog modela u razumijevanju, ublažavanju i liječenju psihičkih bolesti, poremećaja i teškoća, postavila je nove zahtjeve na profesije orijentirane na ove aspekte zdravlja, kako unutar medicinskih struka, tako i unutar struka koje s medicinskim strukama surađuju u dijagnostici, kurativi i prevenciji bolesti te u promociji zdravlja uopće. Usporedno s medicinskim modelom razvijalo se drukčije razumijevanje funkcioniranja čovjeka, koje je uzimalo u obzir i tijelo i njegovo funkcioniranje u svim aspektima, ali i doživljavanje i ponašanje čovjeka i njegovo funkcioniranje u zajednici, posebno njegove socijalne interakcije. Tako se, uz promjene u društvu, naročito u razvijenim i bogatijim zemljama, uz naglašavanje individualnih prava i sloboda, razvilo poimanje zdravlja koje je značajno fleksibilnije i obuhvatnije od tradicionalnog medicinskog modela. Prihvaća se činjenica da mentalno i tjelesno zdravlje ne egzistiraju neovisno jedno od drugog i da u istoj osobi istovremeno mogu u različitim omjerima postojati i zdravlje i bolest koji ovise i o ponašanju te osobe.

U svom poznatom članku u časopisu Science pod naslovom “The need for a new medical model“, Georg Engel, po specijalizaciji internist i psihijatar, 1977. godine kritizira postojeći biomedicinski model i postavlja temelje novog biosociopsihološkog modela u kojem se podupire integracija bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika u proučavanju, prevenciji i liječenju bolesti. Engel smatra da je biomedicinski model redukcionistički jer se oslanja na filozofski princip da su složeni problemi derivirani iz jednostavnih primarnih principa, 14 pa su tako i uzroci bolesti najbolje objašnjivi na njenim najjednostavnijim (staničnim) razinama i drugo, da je dualistički, jer odvaja psihičke od tjelesnih procesa. Smatra da je biomedicinski model postao gotovo medicinskom dogmom koja zahtjeva da se sve bolesti, pa i psihičke, konceptualiziraju na temeljno tjelesnim, fizičkim, kemijskim i drugim biološkim mehanizmima. Tvrdi da granice između bolesti i zdravlja nikad nisu bile jasne i da su biološke odrednice bolesti pod utjecajem kulturnih, socijalnih i psiholoških uvjeta i stanja.

Specifičnosti prijema i inicijalne obrade psihijatrijskog bolesnika – Ljiljana Drakšić

Prijem psihijatrijskog bolesnika može biti redovan, hitan ili se može raditi o prisilnoj hospitalizaciji. Kod redovnog prijema bolesnik je upućen iz ambulante, poliklinike ili savjetovališta. Bolesnik koji je upućen od strane općeg/obiteljskog liječnika nakon pregleda u hitnoj psihijatrijskoj ambulanti i upisa u bolnicu u pratnji med. sestre/tehničara dolazi na odjel, gdje ga sestra iz ambulante predaje sestri/tehničaru na odjelu.

Kod hitnog prijema zaobilazi se administrativna procedura upisa u bolnicu sa uputnicom, te se bolesnik nakon pregleda u hitnoj psihijatrijskoj ambulanti zaprima na odjel. Prisilna hospitalizacija regulirana je pravnim propisima (Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama). Zbog prirode svoje bolesti, duševni bolesnik često nema uvid u svoje stanje, ne shvaća da je bolestan i odbija liječenje. Ukoliko on zbog svoje bolesti svojim ponašanjem ugrožava sebe, svoju okolinu ili materijalna dobra, potrebno ga je hospitalizirati protiv njegove volje.Psihijatrijska ustanova u takvom slučaju dužna je u roku od 12 sati po prisilnom zadržavanju, obavijestiti nadležni Županijski sud. Odluku o prisilnom zadržavanju donosi liječnik psihijatar. Sudac Županijskog suda dužan je u roku od 48 sata od primitka obavijesti o prisilnom zadržavanju, prisilno zadržanu osobu posjetiti u bolnici i s njom, ako je to moguće, obaviti razgovor, pregledati dokumentaciju te izdati rješenje o opravdanosti prisilnog zadržavanja i trajanju. Kada prestanu razlozi zbog kojih je bolesnik prisilno hospitaliziran, mora ga se otpustiti ako on to želi. U praksi se najčešće događa da bolesnik prihvati nastavak liječenja. Kod prijema, bolesnik može biti uzbuđen, uplašen, agresivan, logoroičan, mutističan, pasivan, bezvoljan no može mirno prihvatiti hospitalizaciju. Dolaskom na odjel med. sestra/tehničar dužni su pregledati pacijentove osobne stvari, oduzeti mu oštre predmete i lijekove. Upozoriti bolesnika da vrijedne stvari i dokumente vrati pratnji ili pohrani u sef u ambulanti.

Ako stanje bolesnika dozvoljava potrebno je okupati bolesnika ili ga samo presvući. Ako bolesnik pruža otpor, ne smije se ga prisiljavati nego mu treba ostaviti vremena da se privikne na novu sredinu.Kod presvlačenja bolesnika treba obratiti pažnju na izgled i promjene na koži i vidljivim sluznicama (ubodi, ozljede, posjekotine, ogrebotine, modrice), te stanje svijesti.Nakon obavljenog fizikalnog pregleda sve promjene potrebno je notirati u sestrinsku dokumentaciju na za to predviđeno mjesto. Med. sestra/tehničar dalje smještaju bolesnika u bolesničku sobu, upoznaju sa drugim bolesnicima, predstavnikom sobe, kućnim redom te programom na odjelu.Pristup svakom bolesniku treba biti individualan, u skladu s njegovim specifičnim potrebama i poštujući osnovna načela sestrinske skrbi. Nakon što je bolesnik smješten u sobu odlazi na razgovor s vodećim liječnikom koji mu dalje ordinira potrebnu terapiju te dijagnostičke i terapijske postupke. Ukoliko je bolesnik agresivan prema osoblju bolnice, drugim bolesnicima ili se ponaša destruktivno prema inventaru, potrebno je bolesnika sputati radi njegove zaštite, zaštite drugih bolesnika i osoblja.

Agitirani bolesnik može i dalje biti verbalno agresivan ili demonstrativno inkontinentan. Potrebno je stalno nadziranje takvog bolesnika, primjena psihofarmaka prema uputi liječnika, a nakon smirivanja, bolesnika je potrebno odfiksirati.

Biološki aspekti zdravstvene njege psihijatrijskih bolesnika – Maja Marinović

Suvremene metode liječenja psihijatrijskih bolesti temelje se podjednako na psihološkim, socijalnim i biološkim aspektima.  Danas je poznato da samo kombinacijom tih tri aspekata se postižu najbolji rezultati.

Biološki aspekti liječenja ističu značenje biologijskih činitelja u nastanku i liječenju duševnih bolesti.  Sa stajališta značenja bioloških činitelja postoje psihički poremećaji kod kojih su pouzdano utvrđene organske, strukturne promjene središnjega živčanog sustava, npr.  poremećaji svijesti (od somnolencije do kome), amnestički sindrom, različite psihičke disfunkcije (aleksija, agnozija i sl.), organski psihosindromi (delirantno stanje, demencije) i sl. Kod drugih se bolesti biologijska podloga pretpostavlja (shizofrenija, manično-depresivna psihoza…).

Tako se u okviru biologijske psihijatrije paralelno razvijaju i dijagnostički postupci (kao elektrofiziologija i klinička psihofiziologija) i nove metode liječenja (psihofarmakoterapija, elektrokonvulzivno liječenje, transkranijalna magnetska stimulacija, bihevioralno liječenje…).

Od medicinske sestre na psihijatrijskom odjelu se očekuju mnoga stručna znanja i vještine u području bioloških aspekata zdravstvene njege psihijatrijskih bolesnika. Medicinska sestra mora imati temeljno znanje iz kliničkog dijela kako bi mogla kroz svoj rad razumjeti nastanke određenih bolesti, kao i stanja koja mogu nastati tijekom samog liječenja bolesnika i moguće ishode.

Suvereno treba ovladati znanjem o psihofarmacima, njihovim nuspojavama, načine na koje se isti primjenjuju, sa naglaskom provjere da li je bolesnik terapiju zaista popio, te dokumentiranje svih osobitosti iz te domene. Nadalje, važno je da pozna mehanizme novih metoda liječenja u psihijatriji kako bi se mogla pripremiti za određene aktivnosti, te kako bi mogla obaviti pravovremenu psihičku i/ili fizičku pripremu bolesnika ili članova obitelji. Važno je da kroz svoj rad oplemenjuje i komunikacijske vještine jer je poznato da promjena načina razmišljanja i ponašanja kod ljudi, u ovom slučaju bolesnika, može utjecati na biološku osnovu u mozgu.

Naglasak nad svime je sestrinska dokumentacija koja mora biti kritički ispunjena kako bi se biološki aspekt zdravstvene njege nježno integrirao u psihobiosocijalni aspekt zdravstvene njege psihijatrijskih bolesnika.

Psihoterapijski aspekti zdravstvene njege psihijatrijskih bolesnika – Irena Pavlović

Rad medicinskih sestara i tehničara vrlo je važan, odgovoran i zahtijevan, a često puta i nedovoljno valoriziran. Svakodnevni rad i komunikacija sa bolesnicima, ali i članovima tima nose sa sobom određene zahtjeve kao i izazove. Često puta medicinske sestre/tehničari imaju ulogu amortizera između bolesnika i liječnika te ostalih članova tima što zahtijeva određeno znanje i vještine. Rad sa psihijatrijskim bolesnicima dodatno je zahtijevan prvenstveno zbog uloge koju bolesnik zauzima, ali i zbog prijenosa emocija na sestru koje može biti pozitivno ili negativno. Biti medicinska sestra/tehničar koji uspješno odgovara  na ove izazove traži dodatno znanje i dodatnu edukaciju. U  Psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan” od 1995. godine provodi se edukacija medicinskih sestara i tehničara iz područja psihodinamske grupne psihoterapije. Edukacija nam omogućuje prepoznavanje i kontejniranje  bure emocija koju nam šalje bolesnik, ali i prepoznavanje  i kontroliranje vlastitih emocionalnih stanja i reakcija. Sve to rezultira  razvijanjem većeg empatijskog kapaciteta spram bolesnika i njegove obitelji što je osnovni preduvjet za psihoterapijsko liječenje. Psihoterapijskim pristupom bolesniku omogućujemo  da govori o svojim problemima i poteškoćama, kako emocionalnim tako i tjelesnim. Slušajući, koristimo znanja stečena tijekom edukacije, prepoznajemo potrebe bolesnika i članova obitelji te im dajemo empatijsku podršku.

Najčešće sestrinske dijagnoze koje se javljaju u zbrinjavanju psihijatrijskog bolesnika su: Bespomoćnost, Beznađe, Duševni nemir, Neučinkovito sučeljavanje, Nisko samopoštovanje, Poremećaj spavanja, Poricanje, Senzorno-perceptivna promjena, Smanjena socijalna interakcija, Visok rizik za samoozljeđivanje

Planiranje zdravstvene njege, postavljanje adekvatnih i pravilnih sestrinskih dijagnoza zahtijeva od sestre analizu, sintezu i točnost u interpretiranju složenih potreba pojedinca, obitelji i zajednice. Sve to omogućuje medicinskoj sestri donošenje odluke o željenim ishodima i potrebnim intervencijama za ostvarenje navedenih ishoda. Uspješno odgovarati na svakodnevne izazove koji se u profesionalnom smislu svakodnevno javljaju daje nam osjećaj sposobnosti i zadovoljstva, omogućuje daljnji rast i razvoj, ali potiče i vlastitu kreativnost.

Socioterapijski aspekti zdravstvene njege psihijatrijskih bolesnika – Martina Filko Kajba

Rehabilitacija u psihijatriji se može definirati kao sistematičan napor kako bi se odraslim psihički bolesnim osobama pomoglo da krenu dalje u svojem procesu liječenja i oporavka. Tijekom godina razvijali su se mnogi modeli rehabilitacije neki su bazirani na ideologijama, neki su razvijani sukladno potrebama oboljelih a neki na istraživanjima temeljenim na znanstvenim dokazima. Mnoga istraživanja su dokazala da liječenje u bolnici oboljele ne priprema dovoljno za život pri otpustu iz bolnice stoga je potrebno razviti kvalitetne socioterapijske programe koji bi pomogli pacijentima u daljnjoj rehabilitaciji.

Plan liječenja podrazumijeva planiranje različitih psiho-bio-socijalnih postupaka na temelju procjene stanja pacijenta koji je predmet procjene. Prije svake rehabilitacije potrebno je da se uspostavi optimalna psihofarmakološka terapija  i da se simptomi bolesti stave po kontrolu. To će pridonijeti boljem funkcioniranju tijekom rehabilitacije sa što manje nuspojava lijekova i simptoma bolesti koji bi mogli kočiti pacijenta u nastojanjima da prati predviđen plan rehabilitacije.

U rehabilitaciji se koriste različiti socioterapijski postupci koji bi trebali potaknuti razvoj vještina potrebnih za svakodnevno funkcioniranje. Terapijska sredina u kojoj se provodi socioterapijska rehabilitacija mora biti ugodna i prihvatljiva kako bi se on osjećao sigurno i prihvaćeno. Pacijente prije otpusta iz bolnice treba motivirati i aktivirati kako bi im  se omogućilo što bolje snalaženje u društvenoj sredini iz koje dolaze i u koju se nakon liječenja moraju vratiti. Za uspjeh rehabilitacije nužna je suradnja, što znači da oboljeli mora biti uključen u sve odluke i promjene koje želi da se dogode. Suradnja je bitna i sa obitelji oboljelog kako bi se kumulirala podrška i zajednički se postigli ciljevi rehabilitacije i postigao terapijski savez sa oboljelim te time došlo zajednički do cilja. Zajedničko donošenje odluka je u koleraciji sa suradnjom i bitno je za što kvalitetniju izradu plana rehabilitacije.

Da bi se oboljeli kvalitetno rehabilitirao treba potaknuti izgradnju i usvajanje  vještina koje će mu pomoći u svakodnevnom življenju i povratku u zajednicu. Psihosocijalni postupci koji bi trebali biti dostupni pacijentu tijekom rehabilitacije su edukacija o bolesti, rad s obitelji, koordinirano liječenje u zajednici (casemanagement), trening socijalnih vještina, postupci suočavanja sa stresom, grupna psihoterapija, terapijska zajednica, radna terapija, dnevne bolnice, klubovi te liječenje bolesnika u obitelji.