Postoje brojne definicije psihoterapije. Jedna od obuhvatnijih je ona Lewisa Wolberga koja kaže da je psihoterapija liječenje/tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem, u kojemu educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalni odnos s pacijentom s ciljem uklanjanja, modificiranja ili ublaživanja intenziteta postojećih simptoma te promjene poremećenih shema ponašanja, kao i poticanja pozitivnog rasta i razvoja ličnosti.
U psihoterapiji uvijek je naglasak na odnosu između pacijenta i terapeuta.
Psihoterapija ne može promijeniti vanjski svijet, ali može povećati pacijentovo prihvaćanje samoga sebe, potaknuti ga na promjene u životu i pomoći mu da se bolje nosi s okolinom.
Ovisno o tome tko je uključen u psihoterapiju razlikujemo individualnu i grupnu psihoterapiju, psihoterapiju parova i obiteljsku psihoterapiju.
Postoje brojne psihoterapijske škole i pravci i često se u tome nije lako snaći. U 80-tim godinama 20. stoljeća pobrojali su ih više od 250, a u 21. stoljeću čak više od 1000.
Psihoterapije prema specifičnosti psihoterapijskog pravca možemo podijeliti na: psihoanalitičko-psihodinamsku školu, bihevioralno-kognitivnu školu, humanističko egzistencijalnu školu i integrativne psihoterapije.
Neke od poznatijih i značajnijih psihoterapijskih škola su:
Psihoanaliza
Psihoanalitička psihoterapija
Grupna analiza/psihoterapija
Kognitivno-bihevioralna terapija
Geštalt psihoterapija
Integrativna psihoterapija
Egzistencijalna psihoterapija
Transakcijska analiza
Sistemska analiza
Realitetna terapija
NLP – Neurolingvistička psihoterapija
U psihoanalitičko-psihodinamsku školu spadaju primjerice psihoanaliza, psihoanalitička psihoterapija i grupna analiza, dok bi geštalt, egzistencijalna psihoterapija, realitetna psihoterapija i transakcijska analiza spadale u humanističko egzistencijalnu školu.
U dinamskim psihoterapijama (sinonimi su psihodinamske, ekspresivne, analitičke psihoterapije) naglasak je na nesvjesnom i na konfliktima, a temelje se na slobodnim asocijacijama. Važniji fenomeni koji su prepoznati i opisani još u počecima razvoja psihodinamskih psihoterapija (tijekom razvoja psihoanalize) su transfer i kontratransfer, a odnose se na pacijentovo i terapeutovo emocionalno doživljavanje njihovog odnosa i terapije.
Kognitivno bihevioralna terapija proizlazi iz kognitivnih i bihevioralnih psiholoških modela, a naglasak je na stjecanju psiholoških i praktičnih vještina. Primjenjuju se tehnike prepoznavanja kognitivnih distorzija, automatske misli, maladaptivnih obrazaca, a fokus je usmjeren na na određeni problem.
Sistemska obiteljska terapija je skup psihoterapijskih intervencija koje su usmjerene na obitelj kao cjelinu, u kojoj se kroz razumijevanje specifičnih promjena individualnog i obiteljskog funkcioniranja nastoje postići promjene u strukturi i patološkim obrascima unutar obitelji.
U bolničkim uvjetima obično primjenjujemo grupnu psihoterapiju, kognitivno bihevioralnu terapiju kroz grupne radionice i sistemsku obiteljsku psihoterapiju.
Psihodinamska edukacija pomaže nam općenito u svakodnevnom radu u razumijevanju svakog pojedinog pacijenata i njegovih simptoma, ali i u razumijevanju cjelokupne dinamike odnosa u bolničkom okruženju.
Svaka psihoterapijska škola ima organizirani sustav edukacije koja traje godinama i gotovo redovito podrazumijeva vlastitu terapiju uz supervizirani rad s pacijentima i pohađanje teorijske nastave.
